Od vrlo davnih vremena italski narodi imali su vrlo cvjetajuću trgovačku razmjenu s narodima Istoka. Takve razmjene pretpostavljale su stalne kontakte na svim razinama koji bi omogućili različitim populacijama da postanu svjesni vrlo različitih uporaba i običaja i koji bi se mogli širiti samo na taj način. Ovome sigurno nisu pobjegli ni psi. To objašnjava mnoga otkrića (osobito tijekom arheoloških iskapanja u sjeveroistočnoj Italiji) koja se odnose na različite etničke skupine pasa, ali s posebnim osvrtom na malog vodenog psa čupave i kovrčave dlake.

U etruščanskoj nekropoli Spina (kod Ferrare) pronađeni su prikazi lova i ribolova gdje se sustavno pojavljuje vrsta psa slična našem Lagottu. Naime, Etruščani, koji su se na sjevernom Jadranu pojavili između šestog i petog stoljeća prije Krista, imali su veze s mnogim orijentalnim narodima i to je svakako pridonijelo širenju tipičnih pasa tih populacija na području sjeverno od Jadrana.

Istina je da su ekspanzionističke težnje mnoge orijentalne narode odvele prema zapadu, sve do Pirenejskog poluotoka i Britanskog otočja, ali to se dogodilo mnogo kasnije od prvih dodira s italskim stanovništvom.

Kad su vodeni psi stigli u Španjolsku kroz Sjevernu Afriku tijekom osvajačkih ratova Maura, dajući pretke sadašnjeg Perro de Agua Español, već su se stoljećima širili talijanskim poluotokom, s posebnim osvrtom na močvarne močvare u Sjeverna Italija.

Stoga je vrlo vjerojatno da je Canis aquaticus na kojeg se poziva Linnaeus i koji on definira kao “neko vrijeme raširen” u Sredozemnom bazenu naš lagotto. Linnaeusov dizajn je impresivan zbog pridržavanja morfologije kovrčavog psa iz Romagne.

Naime, nakon nestanka etruščanske civilizacije, vodeni psi su ostali i raširili se, najprije u rimsko doba, a potom i u srednjem vijeku, osobito u onom obalnom pojasu koji od Ravenne, preko dolina Comacchio i Veneto, dopire do Furlanije i istarske obale. .